Tyr i književnost

Uvijek je to mučan posao, napisati knjigu. Uvijek smo u iskušenju da se ograničimo na sanjarenje o knjizi. Gaston Bachelard "Poetika sanjarije"

02.10.2006.

Obavijest

Zbog određenih obaveza odlučio sam smanjiti aktivnost na ovom blogu. Nadam se da ću u skoroj budućnosti pronaći više vremena da se posvetim pisanju ovih književnih eseja.

Tyr

19.09.2006.

Srednjovjekovni moralitet

U ranom srednjem vijeku u Europi je došlo izumiranja drame i bavljenja tim zanatom. Međutim, s vremenom se drama modificirala u druge oblike od kojih su najzastupljeniji misteriji i mirakuli. Međutim, u petnaestom stoljeću se javlja i jedan oblik drame pod nazivom moralitet.
Opisati moralitet u najkraćim crtama bi izgledalo ovako:
“moralitet: dramski oblik kasnog srednjeg vijeka, alegorijska rasprava apstraktnih likova (mana i vrlina, anđela i đavola, dobra i zla, ili personifikacija pojedinih moralnih i teoloških kategorija), s naglašenom didaktičkom funkcijom, nekad komično intoniran.”1
Međutim, ovakva definicija moraliteta se može uzeti kao dosta ograničena. Po drugim teoretičarima moralitet je dramska vrsta proistekla iz alegorije. Biblijski likovi su zamijenjeni sa apstraktnim personifikacijama vrlina i mana. Cilj moraliteta bio je sličan cilju mirakula, ali se ipak više usmjeravao na ljudski intelekt. Mirakuli su bili za nepismene. Bili su iznad svega spektakl veoma ugodan za oči. S druge strane, u moralitetu, tekst je bio bitniji od same scenografije, a konstrukcija je bila više umjetna. Moralitet je također ostavljao više prostora autoru. Svoju tematiku je mogao da radi dosta slobodnije sa nečim što bi se moglo nazvati psihološkom analizom. Jer da bi se predstavila Pohlepa potrebno je poznavati karakter pohlepne osobe. Moraliteti su također doveli i do materijalne promjene samoga teatra. Naime, u mirakulima su jedna ili više scena bile pokretne dok je moralitetu bila dovoljna fiksirana pozornica. Tako “Zamak istrajnosti” iz ranog petnaestog stoljeća prikazuje jednu scenu sa zamkom u sredini sa nišama u kutovima za Svijet, Tijelo, Boga i Đavla.
Kasniji moraliteti koji su se pojavili pred samu reformaciju se bave širim problemima i prikazuju ljudski život razapet između dobra i zla, Boga i Đavla.
Moraliteti su svoj vrhunac slave dostigli u drugoj polovini petnaestog stoljeća. Harwood ih naziva “dramatizovane službe”.2 Međutim, one nisu bile niti blizu današnjim propovijedima. Poput srednjovjekovnog propovjednika koji je bio u stanju da bude i alegorijski pjesnik tako su i izvođači moraliteta bili poput srednjovjekovnih propovjednika. Znali su sa propovijedanjem i pripovijedanjem da zaokupe umove slušatelja. Kao što su crkveni propovjednici imali namjeru i da prosvijetle i da zabave tako je isto i namjera moraliteta bila da sa zabavom zajedno pruži moralnu pouku slično kao u basni ili u paraboli.
Tako se usamljeni junak, koji većinom portretira svakog čovjeka, kreće svijetom kroz vanvremenske predjele dok mu se obraćaju personifikacije poroka, vrlina, zla, mudrosti, ludosti. “Sedam smrtnih grehova se često pojavljuju kao likovi, ili, bolje rečeno, kao predstavnici snaga koje oličavaju.”3 Kao junaci određenih komada oni dobivaju imena po svojim kvalitetama: Ponos, Zavist, Požuda, Pohlepa, i tako dalje. Oni su apstrakcije, čisti simboli u alegorijskoj priči, kao što su i njihove suprotnosti i protivnici, Sedam vrlina.
Najpoznatiji moraliteti su bili “Zamak istrajnosti”, “Osuda krkanluka”, “Svako”, a donekle i “Doktor Faustus” Christophera Marlowa.
Harwood naglašava jednu bitnu stvar u vezi moraliteta, posebno u slučaju “Zamka istrajnosti”. “Prvo, postoje napomene za režiju i plan scene. Iako ih je dosta teško protumačiti, one nam govore da je delo bilo izvođeno u okruglom pozorištu.”4 Po nekim teoretičarima srednjovjekovne drame, krug se koristio u samoj izgradnji scene i kao sama scena u doba kada je jedan drugi metoda postavljanja na scenu bio daleko popularniji. “On nam obezbeđuje vezu sa prošlošću, a možda i uticaj na budućnost…”5
Moraliteti su se ponekad nazivali i farsama mada su i neke farse bile smatrane poučnim ili moralizatorskim. Zbog ove raznolikosti su i komični elementi često promjenljivi. Tako se u farsi “Pet čula” Zadnjica razljuti na ostala čula nakon što je čula da je preziru te odluči da štrajka. S druge strane, u moralitetu “Osuda krkanluka” koji se tiče higijene publika je imala priliku da se smije doslovno prenesenoj metafori o Klistiru “koji hita da pročisti sitna crevca”6. U nekim drugim moralitetima kao što su “Moralitet i simbol o stradanju” i “Moralitet o današnjoj deci” dolazi do sukoba Karnevala i Posta, Lude i Nevinoga i mnogih drugih, a u svrhu proizvođenja komičnog efekta.
Pored apstraktnih imena raznih ličnosti u moralitetima se pojavljuje i ogleda porodični život toga vremena. Crkva i Plemstvo su zajedno sa Pukom dok se ovi prvi podsmijevaju drugima. Tako i dijalozi oslikavaju socijalno uređenje. Dijalog Mladosti i Starosti je prirodan i zabavan, jezik Tvrdičkula je lihvarski, jezik Ludosti jeste jezik kurtizana i tako dalje. “U svemu ovome, ono što izmiče savremenom čitaocu je komika naravi ili karaktera, koju je itekako umeo da procenjuje gledalac s početka šesnaestog veka.”7
U moralitetu su se često koristile doslovne metafore. Tako su izrazi poput vrijeme koje leti, provoditi vrijeme, ne doći ni do čega, ostvareni doslovno. Vrijeme je trčalo po sceni, išlo se u potragu Nizačim, Siromaštvo je bilo prisiljeno da pere prljavo rublje Crkvi i Plemstvu i mnoge druge.
Pisci nekih moraliteta su imali i satirične namjere. Oni izazivaju smijeh na račun mana određenih zanimanja kao što su advokati, trgovci i mnogi drugi. Često se napadala i katolička Crkva posebno u komadima sa reformatorskim i protestantskim tendencijama.
Moralitet polako izumire već sredinom šesnaestog stoljeća mada je još uvijek bio donekle zastupljen. Ipak, ne može se reći da je moralitet ikada izumro već da se samo modificirao sa drugim dramskim vrstama.

Mladen Tyr Vuković

15.09.2006.

Euripid - Medeja

Euripid je treći autor u čuvenom nizu koji glasi Eshil-Sofoklo-Euripid. I on se tu nalazi s razlogom.
Dramski razvoj dosegnuo je svoj vrhunac upravo kod ovog autora. Svi koncepti i pravila drame koje je Aristotel naveo u svojoj čuvenoj “Poetici” već su bili sastavni dio i mnogih ostalih drama. Međutim, kada se u bilo čemu dođe do savršenstva teško je pronaći nešto dovoljno dobro što se može isticati u tom savršenstvu. Upravo se tu nalazi genijalnost Euripida koji pronalazi jedan sasvim drugi i tematski i moralni sklop koji je savršeno ukomponirao u ovu svoju dramu u isto vrijeme dovodeći do vrhunskog kraja koji čitatelje puno češće ostavlja zbunjene nego zadovoljene.
Tematski, drama Medeja ima jako interesantan sklop. S obzirom na to da za poznavanje svake antičke drame je potrebno poznavanje starogrčke mitologije, čitatelj u početku bude zbunjen.
Naime, priča o Medeji jeste priča o Jasonu i argonautima te o njihovoj potrazi za zlatnim runom. Kada je ta mitološka priča završena počinje i sama Medeja, tj. otprilike u doba nekoliko godina nakon povratka Jasona sa njegovog pohoda sa kojeg on i dovodi sebi Medeju za ženu.
Prvo što je potrebno o samoj Medeji znati jeste činjenica da je ona strankinja na Korintu gdje živi sa Jasonom. S obzirom na to da je ona ubila svoju obitelj kako bi bila sa Jasonom to njen položaj na Korintu čini još težim. Sve to kombinirano sa siromaštvom u koje su zapali kao obitelj čini i Medeju i Jasona osobama koje su spremne na očajničke poteze kako bi osigurali bolji život. Sukob, naravno, nastaje kada dođe do izbora i načina na koji njih dvoje to nastoje da ostvare. Sukob je to i socijalne i moralne i spolne prirode.
Socijalna razlika i viđenje glavnih likova jeste upravo zbog spomenutih odnosa Medeje naspram tuđe zemlje i Jasona koji ipak nije u svojoj domovini.
Moralno gledište na stvari je drukčije prirode. Medeja dolazi iz društva koje su stari Grci smatrali barbarskim. Jason je Grk. Medejin je stav o braku i roditeljstvu daleko privrženiji starijim normama. Jasonov je pak stav daleko liberalniji i on stavlja ekonomsku situaciju na prvo mjesto jer je za stare Grke brak bio isključivo sredstvo za potomstvo i ekonomska korist.
A spolna je razlika očigledna još posebno uzevši u obzir sve ovo navedeno. Iznad svega je Medeja majka i ona kao takva nikada neće dopustiti da njena djeca budu tuđa pa makar i ona ispaštala zbog njih.
Drama se završava tako što Medeja ubija svoju djecu. Sa moralnog stajališta nas danas, a i starih Grka, to je ludo i neoprostivo. Medeja je pak drukčijeg mišljenja upravo i zbog socijalnih razlika. Tako Medeja i ubija svoju djecu znajući da je to jedini način da naudi odlučnome Jasonu. Drugi razlog je poznat samo njoj i kao ženi i kao supruzi i kao majci i kao strankinji.
Euripid tako završava svoju dramu dopuštajući svojim čitateljima da sami sebi donesu zaključak kakav misle da je najbolji. Što je on pak stvorio paradoksalnu situaciju u kojoj su oba lika istovremeno i u pravu i u krivu, odraz je njegovog umijeća. Sud uvijek donosi čitatelj.

Mladen Tyr Vuković

03.09.2006.

Sofokle: Kralj Edip

Sa Sofoklom se nastavlja priča o starogrčkim tragičarima. Nakon čuvenog Eshila u povijesti antičke Grčke dolazi do pojave jedne od najčuvenijih ličnosti uopće. Riječ je o Sofoklu.
Grčko se pozorište do Sofokla u potpunosti razvija kao i sam koncept drame i to pozorište i taj koncept su se više-manje održali do današnjih dana. Razlike između tadašnjeg i sadašnjeg pozorišta su male, ali itekako značajne.
Prve su tematske, a druge konstrukcijske. Prve spadaju u kulturološku sferu antičke Grče dok se druge tiču individualnog stila autora. Upravo je taj stil izgradnje i konstrukcija drame ono što Sofokla čini jednim od najznačajnijih dramskih autora u povijesti uopće.
Specifičnosti njegovih drama se očitavaju na mnogim nivoima. Međutim, izdvojiti određene motive koje čine te specifičnosti bilo bi nemoguće jer ih je Sofoklo doveo u jednu savršenu isprepletenu i neraskidivu vezu. O čemu se radi?
Za početak, to je pitanje ljudske sudbine. Kako je ona bila određena od bogova, svaki pokušaj bježanja od nje čovjeka neumitno vodi ka ispunjenju te sudbine. Takva je situacija i sa kraljem Edipom koji nastoji da pobjegne od prokletstva koje se nadvilo nad njega pri samom njegovom rođenju da bi u stvari svaki učinjeni korak u njegovom životu vodio ka tom prokletstvu. Sam Edip vjeruje da bježi, ali u stvari ispunjava volju bogova i sudbinu koju su mu namijenili.
Edip se tako nađe u jednoj bezizlaznoj situaciji. Da bi opravdao svoju socijalnu poziciju, Edip kao kralj naređuje istragu koja će dovesti do njegove propasti.
Naime, Edipova sudbina, a ujedno i prokletstvo, bilo je da će ubiti svoga oca i oženiti se svojom majkom. Bježeći od takvog nečega on i prije početka drame to uradi mada toga nije svjestan. Da bi pomogao gradu kojim vlada, naređuje da se pronađe ubojica staroga kralja, što je inače on sam. Njegova supruga i majka sumnja u najgori mogući završetak te priče, ali Edip je neumoljiv. On mora da ispuni i zadato obećanje i društvenu funkciju, ali i svoju savjest.
Tako Edipa svaki učinjeni korak ka razotkrivanju budućnosti baca dva koraka unatrag u sjene prošlosti. Svakim korakom kojim napreduje on ujedno dvostruko i nazaduje da bi konačna kulminacija dovela do samog vrhunca i radnje i moralne pouke.
A ovo drugo je upravo ne petljanje u božje poslove. Ono što je Edip nastojao da uradi samo je još sigurnije dovelo do njegove propasti i to je bilo ispunjenje njegove sudbine zadate od bogova.
Edip je ujedno bio i jedna druga vrsta čovjeka u antici, a to je čovjek uma i razuma. Taj njegov um njega i vodi u propast jer je u antici nasuprot uma (logos) stajao mit (mythos) i mitska svetost te je sukob toga dvoga morao da dovede do nečije propasti. Naravno, čovjek ne može protiv više sile i unaprijed predodređenih stvari te je tako Edipu suđeno da propadne jer je išao protiv davno ustanovljenih načela mita, vjere i religije.
Protiv boga se nije mogao boriti koliki god um i razum posjedovao.

Mladen Tyr Vukovic


Stariji postovi

Tyr i književnost
<< 10/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


Do sada napisano:

Također ja

U pripremi:
Motiv Fausta

BESTSELLER SERIJA
[i]Javier Sierra - Tajna večera
Giulio Leoni - Zavera trećeg neba
Elizabeth Kostova - The Historian
Raymond Khoury - The Last Templar
Jon Fasman - The Geographer's Library
Paul Sussman - The Last Secret of the Temple[/i]

[i]Danilo Kiš - Grobnica za Borisa Davidoviča
Umberto Eco - Ime ruže
Tracy Chevalier - Djevojka sa bisernom minđušom
William Shakespeare - Richard III.[/i]

Kontakt:
tyr@net.hr

Dodatak:
Ako postoji neka određena knjiga koju bi htjeli vidjeti recenziranu iz mog vlastitog viđenja, slobodno pošaljite mail ili ostavite komentar, a ja ću se potruditi da napišem o toj knjizi.

Mladen Vuković

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
66217

Powered by Blogger.ba